DJEČJA PRAVA I DUŽNOSTI

Uz prava, Konvencija uključuje i odgovornosti djece, kao što je poštovanje prava drugih, osobito svojih roditelja (Članak 29.).

Ako svako dijete, bez obzira na svoj spol, podrijetlo, socijalni status, jezik, dob, nacionalnost ili vjeru ima svoja prava, to znači da je odgovorno i za poštovanje drugih osoba te njihovih prava.

Ako djeca imaju pravo na čist okoliš, trebaju se brinuti i za svoj okoliš.

Ako djeca imaju pravo na zaštitu od sukoba, okrutnosti, iskorištavanja i zanemarivanja, imaju i odgovornost da se međusobno ne zlostavljaju ili da ne čine jedni drugima štetu.

Ako djeca imaju pravo na obrazovanje, trebaju učiti koliko god mogu i, kad je moguće, podijeliti svoje znanje i iskustvo s drugima.

Ako djeca imaju pravo na ispunjen život, trebala bi ponuditi pomoć svima onima s teškoćama, u nevolji ili žrtvama diskriminacije kako bi i oni mogli ostvariti to pravo.

Ako djeca imaju pravo na slobodu misli i savjesti, kao i imati svoju vjeru, trebaju poštovati i razmišljanja ili vjerska načela drugih.

Pregled Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima djeteta

Članak 1. Svaka osoba mlađa od 18 godina ima sva prava opisana u ovoj Konvenciji.

Članak 2. Konvencija se odnosi na sve, bez obzira na rasu, vjeru ili sposobnosti; bez obzira na jezik i uvjerenja, ili iz kakve obitelji dolaze.

Članak 3. Sve organizacije koje se bave djecom trebaju djelovati kako bi ostvarile ono što je najbolje za svako dijete.

Članak 4. Vlade svih država trebaju osigurati da djeca imaju sva ova prava.

Članak 5. Države trebaju poštovati prava i odgovornosti obitelji da usmjeravaju i vode svoju djecu kako bi ona odrastajući naučila pravilno koristiti svoja prava.

Članak 6. Sva djeca imaju pravo na život. Države trebaju osigurati preživljavanje i zdrav razvoj svakog djeteta.

Članak 7. Sva djeca imaju pravo na ime i državljanstvo. Isto tako, djeca imaju pravo poznavati svoje roditelje, i pravo da se roditelji za njih brinu.

Članak 8. Vlade trebaju poštovati prava djece na ime, nacionalnu i obiteljsku pripadnost.

Članak 9. Djeca imaju pravo živjeti zajedno sa svojim roditeljima, osim ako time nije ugrožena njihova dobrobit. Na primjer, ako roditelj loše postupa prema djetetu ili ga zanemaruje. Djeca čiji su se roditelji razišli imaju pravo ostati u kontaktu s oba roditelja, osim u slučaju kada bi to moglo naštetiti djetetu.

Članak 10. Obiteljima čiji članovi žive u različitim zemljama treba dopustiti da putuju kako bi roditelji i djeca mogli ostati u kontaktu ili se ponovo spojiti kao obitelj.

Članak 11. Države trebaju spriječiti da bilo tko nezakonito odvodi djecu i njihove domovine.

Članak 12. Kada odrasli donose odluke koje se tiču djece, ona imaju pravo reći što misle da bi za njih bilo najbolje, a njihovo se mišljenje treba uzeti u obzir.

Članak 13. Djeca imaju pravo dobiti i prenositi informacije, sve dok te informacije ne štete njima ili drugim osobama.

Članak 14. Djeca imaju pravo na slobodu misli i savjesti, kao i imati svoju vjeru, sve dok time ne sprječavaju druge ljude da uživaju svoja prava. Roditelji trebaju usmjeriti svoju djecu u tim pitanjima.

Članak 15. Djeca imaju pravo susretati se s drugima, pridruživati se skupinama i organizacijama, sve dok time ne sprječavaju druge ljude da uživaju svoja prava.

Članak 16. Djeca imaju pravo na privatnost. Zakon ih treba štititi od napada na njihov način života, njihov ugled, obitelj i dom.

Članak 17. Djeca imaju pravo na pouzdane informacije iz masovnih medija. Televizija, radio i novine trebaju pružati informacije koje djeca mogu razumjeti i ne smiju promovirati sadržaje koji mogu biti štetni za djecu.

Članak 18. Oba roditelja dijele odgovornost za odgoj svoje djece i uvijek trebaju razmišljati što je najbolje za svako dijete. Država im u tome treba pomoći kroz različite usluge, naročito ako oba roditelja rade.

Članak 19. Države trebaju osigurati da se roditelji i svi ostali koji paze na djecu za njih brinu na pravilan način, štite ih od nasilja, zlostavljanja ili zanemarivanja.

Članak 20. Djeci za koju se njihove obitelji ne mogu brinuti mora se osigurati da im odgovarajuću brigu pruže osobe koje poštuju njihovu vjeru, kulturu i jezik.

Članak 21. Kod posvajanja djece najvažnije je odlučiti što je za njih najbolje. Ista pravila trebaju poštovati kad se djeca posvajaju u zemlji u kojoj su rođena ili kada odlaze živjeti u neku drugu zemlju.

Članak 22. Djeca koja u neku zemlju dođu kao izbjeglice trebaju imati ista prava kao i djeca rođena u toj zemlji.

Članak 23. Djeca koja imaju bilo kakve teškoće u razvoju trebaju dobiti posebnu brigu i potporu, kako bi mogla voditi potpun i samostalan život.

Članak 24. Djeca imaju pravo na kvalitetnu zdravstvenu skrb, čistu vodu, zdravu hranu i čist okoliš, koji su im potrebni kako bi ostala zdrava. Bogate zemlje trebaju pomagati siromašnijim zemljama da to ostvare.

Članak 25. Stanje djece za koju se umjesto njihovih roditelja brinu lokalne vlasti redovito se treba provjeravati.

Članak 26. Države trebaju osigurati dodatna sredstva za djecu siromašnih obitelji.

Članak 27. Djeca imaju pravo na životni standard primjeren njihovim tjelesnim i psihičkim potrebama. Države trebaju pomagati onim obiteljima koje to ne mogu osigurati svojoj djeci.

Članak 28. Djeca imaju pravo na osnovno obrazovanje. Disciplina u školama mora poštovati ljudsko dostojanstvo djece. Osnovno obrazovanje treba biti besplatno. Bogate zemlje trebaju pomagati siromašnijim zemljama da to ostvare.

Članak 29. Obrazovanje treba u potpunosti razvijati osobnost i talente svakog djeteta. Djecu treba poticati da poštuju svoje roditelje, vlastitu kulturu i druge kulture.

Članak 30. Djeca imaju pravo naučiti i koristiti jezik i običaje obitelji iz kojih potječu, bez obzira dijeli li ih većina ljudi u zemlji u kojoj žive.

Članak 31. Sva djeca imaju pravo na odmor i igru, te na sudjelovanje u nizu različitih aktivnosti.

Članak 32. Države trebaju štititi djecu od poslova koji su opasni ili bi mogli naškoditi njihovom zdravlju ili obrazovanju.

Članak 33. Države trebaju osigurati načine da zaštite djecu od droge.

Članak 34. Države trebaju zaštititi djecu od spolnog zlostavljanja.

Članak 35. Države trebaju zaštititi djecu od otmice ili preprodaje.

Članak 36. Djecu treba zaštititi od svih aktivnosti koje bi mogle štetiti njihovom razvoju.

Članak 37. S djecom koja su prekršila zakon ne smije se postupati okrutno. Ne smije ih se smjestiti u zatvor s odraslim osobama i treba im omogućiti održavanje kontakta s njihovim obiteljima.

Članak 38. Države ne smiju dopustiti da djeca mlađa od 16 godina idu u vojsku. Djeca u ratnim područjima trebaju dobiti posebnu zaštitu.

Članak 39. Djeca koja su bila zanemarivana ili zlostavljana trebaju dobiti posebnu pomoć kako bi ponovo stekla samopoštovanje.

Članak 40. Djeca optužena za kršenje zakona trebaju dobiti pravnu pomoć. Zatvorske kazne za djecu treba koristiti samo u najtežim slučajevima.

Članak 41. Ako zakoni neke zemlje štite djecu bolje nego što to čine članci ove Konvencije, te zakone treba primjenjivati.

Članak 42. Države trebaju upoznati roditelje i djecu sa sadržajem Konvencije.