U zagrebačkoj Vrhovečkoj ulici smještena su nezbrinuta djeca kojima ove sestre pokušavaju nadoknaditi obiteljsku ljubav za koju su zakinuti. Zahvaljujući blaženoj Mariji Tereziji, utemeljiteljici ovog reda, domova za djecu bez roditelja poput ovog u Zagrebu ima po cijelom svijetu, a prvi je osnovan još 1891.godine. Najmlađoj bebi smještenoj u ovaj zagrebački dom bila su samo četiri dana.

Učenici su na poticaj vjeroučiteljica Anite Martinić i Ane Hudi donosila u školu za vrijeme korizme hranu za djecu predškolske dobi. Kupovali su i donosili Bebimil 1, Bebimil 2, sve vrste Lina, pšeničnu krupicu, kukuruzno brašno, Napolitanke, Petit kekse, razne dječje kašice, pudinge, zobene pahuljice… Od Pepelnice učenici su se odricali svojih slatkiša i ne baš tako potrebnih stvari, potaknuti Isusovom rečenicom: Što god učiniste najmanjem od moje braće, kao da meni učiniste. Oduševljeni idejom odricanja i žrtve za sebe i za one slične sebi, po svemu, samo ne po obitelji, u školu se kroz sedam tjedana slijevalo mnoštvo hrane. Za svaki donešeni komad učenici su dobivali kupone koje su samostalni lijepili na veliki plakat postavljen u holu škole. Na taj način su pod svakim odmorom u gužvi ispred plakata mogli pratiti pojedinačna razredna odjeljenja i tako postati još bolji. Na kraju akcije najbolji razred dobit će obećanu nagradu.

Po završetku akcije 3. travnja predstavnici učenika s vjeroučiteljicom su iz prostora škole u školski kombi jedva ugurali više od 20 velikih, punih kutija i krenuli za Zagreb. Sestra Bernarda je kao predstavnica doma preuzela hranu. Nije mogla sakriti oduševljenje, neprestano izgovarajući riječi: Isuse Kriste, Isuse Kriste!!! Jer ona zna u čije ime i oni i mi djelujemo na takav način. Učenici su upoznali prostorije doma i rad sestara karmelićanki. Naravno vidjeli smo i dječicu radi kojih smo došli. Pružali su ruke k nama kao da nas znaju od prije. A plakali za nama kada smo odlazili.

Na povratku u Zlatar kod učenika se dogodilo još nešto neočekivano! Razmišljanje o svojim roditeljima i obitelji, s naglaskom na ono kada ih vidimo. Zahvala Bogu za njih i molitva da naše odnose učinimo još boljima.

Naučili smo koliko je malo potrebno da se na ljudskom licu pojavi taj lijepi osmjeh.

Puni ujedno i veselja i žalosti vratili smo se doma u nadi i obećanju da će se ovakve akcije i dalje nastaviti unutar zidova naše škole.

                                                                                              Ana Hudi