Drugdje je trava zelenija

Daleko od grada u gustoj šumi, gdje visoka stabla stoje poput stražara, a svjetlost jedva dopire kroz guste krošnje, prostire se vlažan i tih svijet. Tlo je prekriveno mahovinom mekanom poput oblaka pod kojom se kriju mnoge tajne šumskog života. U ovom mirnom i sjenovitom kutku prirode podalje od ljudskih nogu nalazi se maleno stanište kornjača. U njemu živi mlada kornjača imena Lila. Ona je malena, ali ima čvrst i sjajan oklop tamnozelene boje iz kojega vire četiri nožice. Oči joj blistaju od znatiželje i mladenačkog duha. Lila jako voli svoj dom jer u njemu uvijek ima dovoljno hrane i zelenila za sve životinje. Voli istraživati pa se često zavuče u svaki kutak šume tražeći slasne plodove i mlade izdanke trave.

Dok je jednog sunčanog dana tragala za hranom u podnožju starih stabala, čula je glasove starijih kornjača kako potiho razgovaraju.

• Jesi li čula da je na drugoj strani šume puno bolje? - rekla je jedna od njih.
• Sigurna sam da je tamo trava zelenija, a plodovi slađi nego na ovom kraju - odgovorila je druga kornjača.

Lila je na trenutak zastala. Nije mogla vjerovati što čuje. Pomislila je:

• Kako je moguće da postoji mjesto bolje od mog voljenog doma?

Zbunjena i znatiželjna, polako se vraćajući kući, nije mogla prestati razmišljati o tom novom, nepoznatom svijetu. Kod kuće je razmišljala dugo u noć, sve dok joj nije sinula jedna zamisao. Odlučila je da će se sutra iskrasti iz svog staništa i krenuti na drugu stranu šume. Željela je na vlastite oči vidjeti to čudesno mjesto o kojem su starije kornjače govorile.

Napokon je svanulo vedro jutro, a sunčeva svjetlost nježno je obasjala krošnje drveća. Kornjača Lila, uzbuđena zbog svog tajnog plana, polako se iskrala iz svog skrovišta. Srce joj je počelo ubrzano kucati od uzbuđenja dok je započinjala svoje putovanje. Prvi dan bio je gotovo savršen. Lila je polako koračala kroz gusti zeleni svijet promatrajući raznolikost šume oko sebe. Vidjela je vjeverice kako su brzo skakale po krošnjama, zečeve koji su hitro skakutali po šumi, pa čak i jednu staru sovu koja je mudro sjedila na grani i ljubazno uputila Lilu prema drugom kraju šume. Lila je uživala u mirisu svježe zemlje i cvrkutu ptica. U svakom trenutku osjećala se sigurnom i uvjerenom da je na pravom putu.

No, kako je sunce počelo zalaziti, primijetila je da se na nebu skupljaju sivi gusti oblaci. Zrak je postao hladniji, a vjetar je počeo snažno puhati kroz šumu njišući krošnje drveća. Kiša je počela padati te se ubrzo pretvorila u snažan pljusak.

Iznenađena naglom promjenom vremena, Lila se pokušala sakriti ispod velikog lista koji je visio nisko iznad tla. U žurbi se spotaknula o korijen drveta, izgubila ravnotežu i pala. Vjetar je sada postao toliko jak da ju je počeo nositi niz put okrećući je po tlu poput bačve. Kiša je padala sve snažnije, a magla joj je zaklanjala pogled. Lila nije mogla vidjeti ništa ispred sebe. Osjećala je samo kako ju vjetar vuče kroz mokro blato i lišće. Nakon što ju je vjetar odbacio nekoliko metara dalje, zaglavila je u gustom grmlju. Njene nožice nisu bile dovoljno snažne da probiju gustu mrežu grana. Bila je iscrpljena i preplašena pa je odlučila ostati tu do jutra.

Drugo jutro oluje kao da nikada nije bilo. Sunce je ponovno obasjalo šumu, a kapi kiše na lišću sjajile su poput zvijezda. Lila je polako izvukla glavu iz grmlja i osjetila olakšanje. Iako iscrpljena, bila je odlučna nastaviti svoje putovanje. Pogledala je oko sebe i shvatila da više ne zna kojim putem treba krenuti. Šuma je izgledala potpuno drugačije. Svi tragovi koje je ranije slijedila nestali su, a svaki smjer izgledao je potpuno isto. Lila je hodala satima nadajući se da će naići na neku životinju koja bi joj mogla pomoći. Šuma je bila prazna i spokojna. Nigdje nije bilo ni vjeverica, ni zečeva, čak ni sovinih mudrih očiju.

Nakon dugog traženja Lila je podigla pogled prema nebu i ugledala orla. Ogromna ptica grabljivica raširila je svoja krila i zaletjela se prema njoj. Na trenutak se preplašila, ali onda je orao sletio ispred nje, nagnuo glavu i upitao:

• Što radiš sama u ovom dijelu šume? Ovdje je vrlo opasno. Takvu malecku kornjaču poput tebe mogao bi netko smazati za doručak - rekao je kroz smijeh dok su njegov oštri kljun i oči sjajili pod suncem.

Lila se malo uplašila, ali je skupila hrabrost i upitala:

• Znate li gdje je drugi kraj šume, gospodine orao?

Orao je na trenutak zastao, a zatim odgovorio:

• Znam, naravno. Dođi sa mnom. Stalno letim i znam svaki kutak ove šume.

Lila je zbunjeno pogledala u njegova velika krila i rekla:

• Ali ja ne znam letjeti, kako ću poći s Vama?

Orao joj je brzo odgovorio:

• Ne brini se, držat ću te u svojim pandžama i prenijeti na mjesto koje tražiš. Neće ti biti ništa.

Prije nego što je Lila uspjela razmisliti o tome, orao je raširio krila, nježno ju zgrabio i podigao visoko u zrak. Lila je bila zapanjena pogledom. S visine šuma je izgledala poput zelene deke prošarane tragovima potoka i rijeka.

• Vau! Pogled s neba na šumu je predivan - uskliknula je Lila. - Vidim mjesto na koje trebam doći! Možeš li me sada spustiti?

No, orao nije odgovorio. Samo je nastavio letjeti dalje. Zabrinuta, Lila je ponovno ponovila:

• Mislim da ste otišli predaleko. Trebate se vratiti.

Orao se nasmijao, ali ovog puta zvuk nije bio prijateljski.

• Vratiti te? Ne, ti si sada samo moja - rekao je.

Dok je letio, polako je počeo otvarati svoj kljun približavajući kandžu u kojoj ju je držao. Lila je osjetila paniku i poviknula:

• Zašto me želite pojesti? Mislila sam da ste dobra osoba koja mi želi pomoći!

Orao je na trenutak zastao u letu i hladno odgovorio:

• Osobe ponekad nisu onakve kakvima se čine.

Dok ju je približavao svom kljunu, Lila je primijetila veliko stablo. Orao nije obraćao pažnju pa se zabio u njega! Lila je skliznula iz njegove kandže i pala u potok koji se nalazio pored stabla. Voda je bila hladna i struja ju je odnijela daleko od opasnosti.

Lila je polako izašla iz potoka. Koračajući po vlažnom tlu, podigla je glavu i u čudu shvatila da se nalazi točno na onom mjestu koje je toliko dugo tražila! Ispred nje prostirala se široka zelena livada prekrivena bujnom travom i sočnim plodovima koje je vidjela s visine. Osmijeh joj se pojavio na licu. Napokon je stigla na drugi kraj šume, nakon toliko dana putovanja, izazova i opasnosti. Izmorena, ali ispunjena radošću, Lila se zavaljala u mekanu travu. Bila je toliko gladna i iscrpljena da je odmah odlučila probati ukusnu travu i plodove. Zagrizla je jedan plod očekujući da će biti slađi i bolji od svega što je jela kod kuće.

No, kako su zalogaji prolazili kroz njena usta, Lila je neočekivano shvatila. Trava i plodovi nisu ništa posebniji i drugačiji od onih u njezinu domu. Imali su isti okus, miris i izgled baš kao hrana na drugoj strani šume. Lila je zastala na trenutak, duboko udahnula i shvatila da je sve što je tražila daleko od kuće zapravo već imala u svom domu, među poznatim krošnjama i zaklonima. Polako se podigla, okrenula oko sebe i odlučila da će se vratiti kući.

Dok je hodala prema domu, Lila je razmišljala o svemu što je naučila. Shvatila je da sreća nije uvijek na nekom dalekom, nepoznatom mjestu, već je često prisutna u onome što već imamo, u našem domu i u svakodnevnim stvarima koje uzimamo zdravo za gotovo. Ponekad, u potrazi za nečim boljim, zaboravljamo cijeniti ono što nam se nalazi ispred naših očiju.

Ema Tretinjak