Svanulo je prekrasno proljetno jutro. Putujući u Belec uživali smo u proljetnoj čaroliji koja nas je ushićivala svakim rascvalim cvjetićem, lelujanjem sočne trave i blistanjem jutarnje rose. Zaustavili smo se pred crkvom Majke Božje Snježne gdje nas je dočekao nasmijani vlč. Milan Pušec. Ušavši u našu najpoznatiju baroknu crkvu sa zanimanjem smo pratili izlaganje vlč. Pušca koji je na djeci primjeren način opisao glavne znamenitosti prelijepe crkvice o kojoj je prema legendi sanjala grofica Keglević. Svaki je oltar, kao i svaki oslikani medaljon, bio opisan i povezan sa sljedećim te je čitava crkva odjednom dobila novu priču. Bilo je zanimljivo i poučno.

Nakon što smo zahvalili vlč. Pušcu, vratili smo se u autobus i krenuli prema vodovodu u Loboru. Tamo su nas srdačno dočekali službenici Zagorskog vodovoda i ispričali nam kako opskrbljuju pet gradova i 21 općinu naše županije pitkom vodom te koji put prolazi voda od izvora do naših slavina u kući. Prošetali smo uza žubor potočnih slapova, diveći se prirodi koja je ondje posebno lijepa. Putem smo sreli i daždevnjake u jutarnjoj šetnji. Bilo je vriske, oduševljenja, cike, ali i fotografiranja tog neobičnog šumskog stanovnika.

Zatim smo krenuli dalje. Cilj nam je bila crkva Majke Božje Gorske ponad Lobora. Tu nas je dočekao vlč. Vladimir Drnetić. Nakon kratke stanke za jelo i igru ušli smo u crkvu. Slijedilo  je izlaganje vlč. Drnetića o znamenitostima te crkvice. Bio je zanimljiv komentar jednog učenika koji je izjavio, na pitanje kako mu se sviđa ova crkva, da je ona samo stara. Nasmijali smo se, shvativši kako smo dječje oko razmazili raskošnim pozlatama belečkog bisera... Zatim smo se spustili do arheoloških iskopina gdje je djecu zaokupila stara krstionica. Iznenadila ih je njezina veličina, ali spoznajom da su se u to doba u njoj krstili odrasli ljudi pobudila je u djeci još veće zanimanje. Svako je dijete  poželjelo istražiti baš to mjesto pa su ubrzo radoznali trećaši preplavili cijeli prostor slušajući objašnjenja vlč. Drnetića.

Slijedilo je spuštanje autobusom do crkve sv. Ane gdje nam je vlč Drnetić ispričao što sve o toj crkvi valja znati. Uz pjesmu malih prvopričesnika Krist jednom stade na žalu oprostili smo se od našeg ljubaznog domaćina, zahvalivši mu na vremenu i trudu.

Uslijedila je kratka vožnja prema Vinipotočkim bajerima. Tamo nas je dočekao Čedomir Sviben, ribič s velikim iskustvom. Nakon kratkog odmora i osvježenja voćnim sokovima, razigrano dječje društvo pažljivo je slušalo kratko izlaganje Svibna o biljnom i životinjskom svijetu stajaćih voda. Djecu je zanimalo koliko je težila najveća riba ikad ulovljena na bajerima, kad je doba lovostaja za pojedine riblje vrste, a kad su saznali da se tamo nastanio i jedan dabar, oduševljenju i radoznalosti nije bilo kraja. Stoga smo se uputili do njegove nastambe, prateći njegove tragove u obliku stožasto odgrickanih stabala koje je preciznošću "drvodjelca" uspio oglodati.

Zatim je došlo vrijeme za igru i istraživanje okoliša. Igralo se gumi-gumi, graničara, bacalo kamenčiće koji su poput žabica skakali površinom bajera, lovili su se punoglavci koje smo prije odlaska vratili u bajer jer su to živa bića koja će se pretvoriti u prave žabice iako sada baš tako ne izgledaju.

Na našoj terenskoj nastavi imali smo i neobičnog suputnika. Jedna je djevojčica ponijela u torbici i svojega ljubimca - puža Slavka. On se sada zavukao u svoju kućicu jer je bio umoran od dječje cike i maženja.

Polako se bližilo vrijeme povratka. Zahvalili smo našem domaćinu i krenuli put Zlatara. Umorni, ali zadovoljni svime što smo čuli, vidjeli i naučili, sretno smo pošli svojim kućama.

U fotogaleriju dodano je 20 fotografija.

učiteljice Svjetlana Mezak i Blanka Sviben