I ove godine, 24. studenoga, gostovali smo na 24. susretu malih pjesnika Slavonije i Baranje u Cerniku. Iz Zlatara krenuli smo u ranim jutarnjim satima praćeni tamom koja se ubrzo pretvorila u blistavo zagorsko jutro s pokojom maglicom iznad polja te je cijeli krajolik pretvarala u sunčanu bajku. Putem smo pratili i migracijske letove divljih pataka koje su krenule na svoje dugo putovanje. Stigavši u suncem okupani Cernik, srdačno smo se pozdravili s uvijek ljubaznim domaćinima široke slavonske duše, prenijevši im pozdrave našeg Pučkog otvorenog učilišta kao glavnog organizatora Dana kajkavske riječi te ravnatelja naše škole Marijana Posarića. Odmah po dolasku uslijedilo je presvlačenje u naše nošnje, a potom i kratka tonska proba u dvorani škole gdje se susret i održavao. Nakon toga prisustvovali smo svečanom otvorenju pjesničkog susreta i blagoslovu jer taj dan naši Cerničani obilježavaju i kao dan zahvale Svevišnjem. Naši domaćini vodili su nas u razgled krasne cerničke crkve i samostana u kojemu smo razgledali vrijedne aheološke i biblijske izloške. Putem je bilo zamolbi za slikanje s našom kajkavskom ekipom koja je bila zanimljiva svima zbog nošnji u koje su bili odjeveni. Klara Ferišak, Lorena Požgaj, Karlo i Vid Adanić spremno su udovoljavali zahtjevima, veselo pozirajući. Cernik se može pohvaliti velikom samostanskom knjižnicom koja je izuzetno vrijedan spomenik kulture s otprilike pet tisuća vrijednih knjiga. Obogaćeni novim spoznajama vratili smo se u Osnovnu školu Matije Gupca gdje je počeo pjesnički susret štokavaca. Pokraj nas sjedila je mlada profesorica iz Usore koja je prvi put uživo čula naš mefki, domači kaj. Bila je iskreno oduševljena našim kajkavskim izričajem iako je priznala da nas nije potpuno razumjela, a simpatična je bila i njena reakcija:“Ma, jel vi to stvarno tako govorite?! Nisam to nikada čula, ali tako mi vas je bilo lijepo poslušati! Ma, kakve krasne nošnje imate! Smijem li se s vama slikati?“ Smijala sam se tom iskrenom oduševljenju ukratko joj "prevodeći" o čemu smo mi to govorili. Nakon zatvaranja svečanosti u stihu uslijedilo je druženje u cerničkom domu. Uz nasmijana lica, uza sjećanja bivšeg ravnatelja škole gospodina Mate, koji je često bio kod nas u Zlataru, opet su oživjela neka stara vremena, draga lica dr. Težaka, dr. Skoka, Mlakarevih, gospodina Brigljevića... opet smo bili doma, a tako daleko od doma! Stiglo je vrijeme za povratak. Sunčan dan bližio se kraju, a naši su nas domaćini ispratili veselim osmijehom i obećanjem kako se opet vidimo u Zlataru, sljedeće jeseni. U fotogaleriju dodano je 45 fotografija. (Blanka Sviben)