Prvo odredište bio je Veliki Tabor. Prije samog obilaska morali smo se dobro najesti. Iako su s nama bile i naše tete kuharice, doručak, koji su nam pripemile mame, vadili vadili smo iz torba. S malo lakšim ruksacima ušli smo u dvor u kojem nas je dočekala gđa vodič. Tijekom obilaska pričala nam je o povijesti dvora, pa i legende vezane za nj.

Sljedeća destinacija bio je Kumrovec, točnije Muzej Staro selo. Pri dolasku, ponovno smo zavirili u naše ruksake te ih još više olakšali. Ovdje nas je također pričekala uljudna gospođa koja nas je vodila kroz muzej na otvorenome. Vrlo je rado odgovarala na sva naša pitanja i strpljivo čekala dok si kupimo sve što su novčanici mogli platiti. Osim, naravno, kupnje, vidjeli smo rodnu kuću Josipa Broza Tita. U kovačnici nas je pričekao kovač i pokazao kako su nekad radili. Čak smo mogli i sami ponešto probati. Kod prikaza tkanja, dvije su nam tete pokazale kako se nekad tkalo. Tko je želio, mogao je i sam probati. Najuzbuđeniji smo bili kod prikaza starih igračka. Jednostavno, svi oni mačevi, štitovi, leptiri, frule izmamili su džeparce iz naših džepova i novčanika.

Puni dojmova krenuli smo prema Zelenjaku. Najprije smo posjetili jedini spomenik himni na svijetu te ponosno otpjevali Lijepu našu. Već pomalo gladni, prošetali smo do restorana gdje nas je čekao ručak. Putem smo već "snimili" igralište na kojem ćemo provesti slobodno vrijeme. Više od jedan sat uživali smo u međusobnom druženju i igri. Dečki su, naravno, zaigrali nogomet. Tko je bio bolji, Martinščina ili Batina, ne znamo – jer to i nije važno. Bitno je da je svatko uživao u igri.

Naše zadnje odredište bila je Gornja Stubica, točnije sve vezano uza Seljačku bunu. U dvorcu Oršić pažljivo smo slušali sve što nam je pričala gospođa. Znatiželjno smo promatrali sve predmete vezane uza Seljačku bunu. Nakon fotografiranja ispred spomenika Matije Gupca, autobusom smo otišli do Gupčeve lipe. Svi smo jedva čekali vidjeti lipu staru toliko godina, koja je jedini svjedok ispričane nam Seljačke bune. Tijekom vožnje Stubicom, vodič nam je još govorio o Rudolfu Perešinu i njegovu doprinosu u Domovinskom ratu.

Zadovoljni i presretni što nas je kiša stvarno zaobilazila cijeli dan, vratili smo se u Martinščinu u 20 sati te u Donju Batinu u 20,15 sati. Nakon pohvala naših učiteljica - jer smo bili jako dobri i pristojni - jedva čekamo naše ponovno druženje i sljedeći izlet.

Ostale fotografije (38) mogu se vidjeti u fotogaleriji.