Napokon smo dočekali i taj veliki dan – naš izlet! Uzbuđeni, skupili smo se u petak, 22. svibnja, pred školom već oko 7:30,  iako je autobus polazio u 8 sati. Brzo smo se smjestili, veselo mašući našim roditeljima dok je sunce već toplo sjalo, obećavajući lijep dan. Krenuli smo put Velikog Tabora. Kad smo mu se približili i ugledali ga, prvi put, vijugajući cestom našeg brežuljkastog Zagorja – zamuklo je veselo žvrgoljenje u autobusu i začuo se oduševljeni povik: „Veliki Tabor!“

Stigavši, prošetali smo vijugavim puteljkom do samog burga. Ptice su cvrkutale i pozdravljale naše dječje korake, a  poneki je leptir  raširio svoja šarena krila iznad naših glava. Došavši unutar zidina obnovljenog grada, veselo smo pozdravili našeg vodiča koji nas je dočekao. Upoznali smo središnju kulu obnovljenog burga i saznali kako se nekada u njemu živjelo, razgledajući stalnu postavu tamošnjeg muzeja. Najviše nas se dojmila prostorija u kojoj su bile prikazane sprave za mučenje. Nekima su oči postale velike, a čuli su se i različiti komentari, mnogi prožeti strahom i nevjericom…. Zanimljiva nam je bila i izložba o Veroniki Desinićkoj, kao i legenda koju nam je vodič ispričao. Neki su se pitali je li istina da se za nevremena, noću, hodnicima Velikog Tabora zaista mogu čuti jecaji nesretne Veronike?!?  Nakon razgleda svi su pohrlili u dvorsku suvenirnicu te je ubrzo zavladao duh proteklog vremena u vidu mačeva, lukova, strijela, samostrela, sjekirica, lubanja i sličnih suvenira . Zahvalivši vodiču, krenuli smo prema našem autobusu, ali ne bez nekoliko zajedničkih fotografija za rastanak…

Sljedeće odredište bila je Krapina, gdje smo  imali dogovoren objed, nakon kojeg smo se autobusom odvezli do parkirališta uz Nalazište pračovjeka Hušnjakovo. Tu nas je dočekao kip krapinskog pračovjeka čije smo postolje veselo zauzeli pozirajući za sljedeću razrednu fotografiju. Nakon gledanja filma o životu neandertalaca, koji je djecu u nekim kadrovima pomalo i uplašio, razgledali smo muzej uz stručno vodstvo. Sa zanimanjem smo razgledali postav muzeja – od Velikog praska, stvaranja svemira i planeta, života na Zemlji pa do današnjih dana. Budući da smo imali vremena do sljedećeg odredišta našeg izleta, „navalili“ smo na obližnje štandove s različitim suvenirima, kokicama, lizalicama, šećernom vunom….

Laganom smo se šetnjom uputili prema rodnoj kući Ljudevita Gaja. Tamo nas je dočekala kustosica koja nam je opisala njegov  životni put i  djelovanje kojim je zadužio naš hrvatski narod kao jedan od velikih domoljuba i boraca perom za hrvatski jezik. Sa zanimanjem smo razgledali izloške, a najviše se dječjih glavica natiskalo pred lutkom Ljudevita Gaja u prirodnoj veličini i njegovom putnom torbom.

Uslijedila je lagana šetnja Krapinom do crkve svetog Nikole, zaštitnika grada Krapine. Nakon kratkog razgleda posjet smo završili zajedničkom molitvom zahvalnicom s časnom sestrom koja nas je dočekala u crkvi,  kojom smo zahvalili Svevišnjem na ovom prekrasnom danu i našem izletu.

Zatim je uslijedila šetnja do crkve sv. Katarine i franjevačkog samostana. Nakon kratkog razgleda crkve posjetili smo i samostan koji se može pohvaliti vrijednom zbirkom sakralne umjetnosti i knjižnicom utemeljenom 1650.godine, bogatom rijetkim knjigama, od kojih su najznačajnije tri inkunabule.

Završni dio izleta bio je rezerviran za igru u parku pored koncertne dvorane u Krapini. Bilo je penjanja, njihanja, vrtnje na vrtuljku, klackanja uz veselu dječju ciku.

Na povratku autobusom nastavila se širiti vesela dječja cika, pjesma i smijeh. U Zlatar smo stigli koju minutu prije 19 sati. Bili smo pomalo umorni, ali i ispunjeni zadovoljstvom zbog mnogo novih sadržaja koje smo spoznali, kao i trenutaka pravog zajedništva u pjesmi, igri i smijehu. (Blanka Sviben)