KRATKA POVIJEST ZLATARA
Zlatar je gradić u srcu Hrvatskog zagorja, smješten u prostranoj dolini kroz koju teku dva potoka – na istočnoj strani Zlatarščica, a na zapadnoj Reka, koji se dva kilometra južno od Zlatara spajaju i utječu u rijeku Krapinu. Sa sjeverne strane proteže se planina Ivanščica visoka 1061 metar. Ivanščica utječe i na klimu, tako da su zime blage, ljeta umjerena, a jeseni toplije od proljeća. Na jugu, tridesetak kilometara dalje, druga je planina – Medvednica, visoka 1035 metara. Naselje Zlatar raskrižje je važnih putova, i to smjer Mače – Golubovec – Ivanec – Varaždin, smjer Belec – Budinščina – Novi Marof i smjer Zlatar-Bistrica – Marija Bistrica – Zagreb.
Najstariji pisani podatak o povijesti Zlatara potječe iz 1433. godine. U tom spisu navodi se ime “ZLATHARIA” vezano uz prodaju zemljišta na tom području koje je bilo posjed knezova i grofova Keglević. Pravi razvitak mjesta počinje u drugoj polovini 17. stoljeća. Tu je, doduše, već od 1451. stajala područna kapela oštrčke župe posvećena Blaženoj Djevici Mariji. Kapela je stajala na mjestu današnje zlatarske crkve. Brži razvitak mjesta počinje 1659. kada je 25. lipnja kralj Leopold I. na molbu grofa Petra Keglevića dopustio pravo održavanja sajma utorkom u Zlataru – koji se zadržao do današnjeg dana. Kapela je srušena 1751., a na istome mjestu 1762. sagrađena je župna crkva koja je najstarija građevina današnjeg Zlatara.
Godina 1842. je godina utemeljenja zlatarske pučke škole. Prvi učitelj bio je Ladislav Kutnjak, rodom iz Zlatara, a slovio je kao najsposobniji učitelj u tadašnjoj varaždinskoj županiji. Dvadeset godina poslije podignuta je nova jednokatna zgrada na raskrižju današnje Zagrebačke i Martinečke ulice (današnja Gradska knjižnica). Bila je to tada najljepša škola u Hrvatskom zagorju.
Godine 1872. osnovan je Općinski sud u Zlataru, a Dobrovoljno vatrogasno društvo djeluje od 1877. godine. Za razvitak športskog društva zaslužan je Zlatarščanin dr. Juraj Žerjavić, župnik u Mariji Bistrici, koji je krajem 19. stoljeća darovao Zlataru – osim nekoliko stambenih zgrada – i fiskulturnu dvoranu, u kojoj je djelovao “Hrvatski sokol”. U tom razdoblju osnovana je i Narodna čitaonica, Učiteljsko društvo Podžupanije zlatarske i Gospodarska podružnica. Djelatnost lovačkog društva obnovljena je 1945., a 1947. otvorena je sedmogodišnja škola.
Zlatar je kotarsko središte do 1955., a 1962. prestaje biti općinom. Tako prestaje biti upravno-političko središte – iako je najveće mjesto u općini – ali postaje jako kulturno središte. Narodno sveučilište okuplja skupinu entuzijasta koja vrlo uspješno radi na društvenom i kulturnom razvitku mjesta, pa je tako 1970. pokrenuta najveća kulturna manifestacija ovoga kraja: “Dani kajkavske riječi”. Umjetnici izvorne naivne umjetnosti dolaze u Zlatar i tijekom dva tjedna stvaraju radove koje daruju našoj Galeriji izvorne umjetnosti. Važna je dječja likovna izložba “Čovjek čovjeku”, potom “Zbor malih pjesnika” i “Festival dječje kajkavske popevke”, stvaratelji i izvođači kojih su djeca. U tom razdoblju vlada u Zlataru opće veselje uz nastup poznatih estradnih pjevača; “Pajdaško sprehajanje” vraća nas u život nekadašnjeg Zagorca, a žene s bučnicom, kruhom i solju požele svakom dobrodošlicu, dok se ugostitelji Zlatara natječu u ponudi raznovrsnih jela i pića.
Uspostavom nove demokratske vlasti ispravljena je nepravda te Zlatar ponovno postaje općinskim središtem, a 1993., uspostavom županija i gradova, dobiva status grada, srednju školu i županijski sud te tako postaje upravno, obrazovno i kulturno središte ovoga kraja. (tekst priredio: Predrag Ceboci)
