Rad na projektu „Gdje su nestale kravice“, koji smo odradili prošle školske godine, potaknuo nas je da naučimo zašto su ljudi krave nekada nazivali blagom. Krenuli smo istraživati što sve i kako možemo dobiti od kravljeg mlijeka. Naravno da smo znali da sve možemo kupiti u trgovinama, ali zanimalo nas je zašto je u selu prije 20 godina bilo čak 200 kravica više nego danas i kako su ljudi ove proizvode koje danas kupujemo nekada radili u svojim kućama. Najprije smo se upoznali sa „žutarkom“ ili, nama poznatijom, kantom za dojenje. Naučili smo da mlijeko mora nekoliko dana stajati u glinenom ćupu kako bi se napravilo vrhnje koje treba obrati. Ostalo mlijeko kuha se na lagano ili, kako su nekad radili, na rubu „špareta“ i kada se dovoljno skuha stavi se u „duršlak“ da se ocijedi sir. Tekućina koja se iscijedi poznata je sirutka. Vrhnje se stavi u „tunju“ gdje se „redalcem redi“ puter, a tekućina koja se izdvoji zove se „stepki“. Polako smo došli i do nama prefinih štrukli i shvatili da je sve to stvarno bijelo blago koje toliko volimo jesti. U dogovoru s roditeljima odlučili smo svoje znanje pokazati na manifestaciji „Pajdaško sprehajanje“ kako bi i drugima pokazali čime su ljudi sve to nekada radili. Roditelji, bake i djedovi pomogli su nam pripremiti kola i prikupiti sav stari pribor za rad. I učitelji su ušli na svoje stare tavane i zainteresirali se što sve i oni imaju. Uvježbali smo kratki recital u kojem smo rekli sve što smo naučili njegujući i svoje kajkavsko narječje. Presretni i puni ponosa vozili smo se u subotu u našim prekrasnim kolima s natpisom „Biele blage z Martinščine“, iz kojih se mogao čuti smijeh i pjesma. Bez imalo treme, jer smo znali sve što prikazujemo, predstavili smo se mnoštvu ljudi koji su rado navraćali do naših kola i isprobali domaće sirne proizvode koje su pripremile naše mame i bake. Za sav trud nagrađeni smo i prvim mjestom, novčanom nagradom i Zlatnim lampašem. To oduševljenje kada smo saznali da smo prvi pokazalo je da smo stvarno kao jedna mala obitelj. Zagrljeni, djeca, roditelji i učitelji, skakali su i vrištali nasred zlatarskoga Parka. A ono najvažnije, naučili smo i pokazali da njegujemo tradiciju našega kraja. Klikni na opširnije za više fotografija. (Učenici PŠ Martinščina)