2019-01-31 23:59:00

Novinarstvo jučer, danas i sutra

PITALI SMO ZA RECEPT KAKO POSTATI DOBAR NOVINAR

Zlatarščanin Željko Slunjski, rodom Varaždinac, u prosincu navršava 50 godina pisanja u medijima

Priredila: Vida Srebačić, 6.a

Kakvo je novinarstvo bilo nekad, a kakvo je danas, odlučili smo upitati jednog od poznatijih hrvatskih novinara, našega sugrađanina Željka Slunjskog. Pisao je godinama u različitim medijima, piše i danas. Član je Školskog odbora naše škole i, na zamolbu našega ravnatelja Marijana Posarića, odmah je pristao na razgovor s članovima školske Erasmus+ skupine. Bilo je to jednoga petka, nulti sat, znači između sedam i osam sati ujutro. Odličan sugovornik! Vrelo zanimljivih podataka! Naučili smo mnogo o tome kako postati dobar, a to znači čitan novinar.

Karla Bingula: Kako ste postali novinar?

Evo, sad ću vam reći… To možeš samo dok si ovako mlad, nešto malo stariji od vas. Ja sad sve to gledam s velikim vremenskim odmakom i sve mi zvuči kao neka znanstvena fantastika Tada je Gabi Novak, gospođa kojoj su sada 83 godine, bila megapopularna zvijezda, kao što je danas, primjerice, Nina Badrić, i uz nju bio je poznati pjevač Ivica Šerfezi. Gostovali su u Varaždinu. Ne znam otkud mi je sinula ideja i zamolim ih za intervju. Bili su pristojni i susretljivi i ja obavih posao. Potom sam nazvao redakciju Varaždinskih vijesti i vrlo važno rekao kako imam intervju s Gabi i Šerfezijem. Pozvan sam bio u uredništvo, objavljen mi je bio tekst i predložili su mi suradnju. I slijedio je onaj klasični put novinara. Danas se tako ne radi, danas svi sanjaju da odmah dođu na ekrane. Nekad ste morali ići stubu po stubu. I tako se polako napredovalo. Bio je to normalan put. Onda vam se već – nekako samo od sebe – otkrije koje vam područje najbolje leži. Moje je područje, brzo sam shvatio, uglavnom kultura i o kulturi pišem već, evo, pola stoljeća.

Vida Srebačić: S koliko ste to godina objavili svoj prvi uradak?

Imao sam 17 godina i, kao što rekoh, bilo je to u Varaždinu. Sjećam se, negdje početkom prosinca. Ove godine u prosincu bit će točno pola stoljeća otkad sam prisutan u medijima.

Kristijan Brlić: Sjećate li se svojega prvog ozbiljnog teksta?

Da, o slikaru naive Slavku Stolniku po njegovu povratku iz Pariza u Donju Voću i kad me generalni direktor Varteksa poslao na intervju Žuži Jelinek u Zagreb. Uvažena gospođa kreirala je za varaždinsku tvornicu, a među ostalim, kreirala je i šila za drugaricu Jovanku, suprugu tadašnjeg predsjednika države Josipa Broza Tita. Naivno sam ju pitao dolazi li drugarica Jovanka k njoj na probe, a Žuži je odgovorila kako u salonu ima njezinu lutku i po njoj šije. Još i danas me muči kako je ta lutka izgledala. Kako smo prijateljevali, poslije smo se tome slatko smijali. Gledajte, novinarstvo se nekad razlikovalo od današnjega. Novinari su nekad bili odgovorniji u svojemu poslu nego što su danas. Danas se samo gleda koliki je nakladniku profit i koliko će se zaraditi. Što se još gleda? S kim je koja pjevačica spavala i čiju je haljinu nosila. Profesionalni dosezi više nisu povod razgovoru i u drugom su planu. Ako je nečija fotografija bila objavljena na naslovnici, trebalo je proći neko vrijeme da ista osoba ponovno osvane na naslovnici, ali s pokrićem. A, primjerice, Severina, ako se u nekog zaljubi, sutra će biti već na svim naslovnicama. Pisalo se odgovornije, a danas, ako u tekstu nema barem malo žutila, teško ga je objaviti. Novinarstvo se razvijalo i jako se razlikuje. U novinarstvu se novinari odluče za pojedini žanr i onda su na redu urednici, koji uređuju pojedine rubrike i pojedine stranice. Na čelu lista je glavni urednik i oni uglavnom trasiraju uređivačku politiku. Naravno, onako kako nakladnik, odnosno vlasnik vidi list. Ili radijsku ili televizijsku postaju, ili pak portal. Kažem, danas je velika konkurencija jer je mnogo novina i mnogo televizijskih postaja. Imate javnu televiziju – to vam je Hrvatska televizija i imate komercijalne televizije kao što su Nova i RTL. Potonje gledaju samo na profit.

Sebastijan Drofenik Hamzić: Jesu li Vam plaćali za pisanje i na što ste trošili novac?

Da, dobivao sam autorske honorare. Meni od moje 17. godine roditelji nisu morali kupovati školske knjige i bilježnice. U tim mladim godinama, kad imaš svoj novac, to je predivan osjećaj jer ne ovisiš ni o kome. Po završetku gimnazije dvojio sam o tome što studirati. Kao jedan od najboljih mladih biologa Hrvatske, imao sam pravo izravnog upisa na studij Biologije. Kako sam već glumio u kazalištu, dobivao sam dobre kritike; privlačila me i gluma, a i novinarstvo koje mi se činilo najuzbudljivijim. Mislio sam – upišem li Biologiju, prijepodne su predavanja, poslijepodne vježbe, pa tko će to izdržati. Na Glumačkoj akademiji nisam u prvom pokušaju prošao prijamni, pa sam odustao i od toga studija. Upisao sam studij na Fakultetu političkih znanosti jer je i to bila jedna od mojih želja i opcija.

Veronika Krsnik: Je li Vas bilo strah u novinarskim početcima?

Sad se ne sjećam više je li me bilo strah. No, kako sam jako rano, još od dječjeg vrtića, počeo javno nastupati na pozornicama, mislim da me strah – nije bilo. Ja sam sve te ljude, s kojima sam razgovarao za novine, doživljavao najnormalnije. Svašta smo znali i privatno razgovarati. Tako da nije bilo straha, ali zato je bilo mnogo odgovornosti, posebice ako pišeš velike tekstove o potvrđenim umjetnicima s velikim karijerama. Temeljita priprema za razgovor. I danas je moj pristup takav! Ne prepuštam se improvizacijama. Najljepše je to što su mnogi razgovori prerasli u prijateljstva, koja njegujem. Pisao sam godinama za Večernji list, kad je vikendom izlazio dvobroj, zatim i za ugledni Vjesnik. Velike intervjue s poznatima. I velika vam je to odgovornost prema osobi koju intervjuirate jer morate obuhvatiti što je najvažnije; urednik vam je ograničio prostor, a razgovarali ste, možda, cijelu večer.

Karlo Sviben: Za koje ste sve medije pisali?

Dugo za Večernji list. Tada je još bio i Vjesnik, službeni dnevni list koji je u međuvremenu ugašen. Zatim u riječkome Novom listu i TV prilogu Glasa Slavonije. To je to što se tiče dnevnih listova. Što se tiče ostalih, pisao sam u tjednicima Vikend i Arena, mnogo za reviju Nada koja je bila najčitanija u bivšoj državi. I, naravno, od prve godine pišem za Gloriju. Radijska iskustva vezana su za dramski program Hrvatskoga radija, jedno lijepo razdoblje mladenaštva za Radio Samobor, potom i Radio Zabok, a po preseljenju iz Zagreba u Zlatar počela je suradnja s Radio Zlatarom i sa Zagorskim listom.

Dorijan Habuš: Prema Vašoj procjeni, koliko ste tekstova napisali?

A, jooj, jako, jaaako mnogo. Bio sam vrijedan i još sam dandanas. Zašto to tako sigurno mogu reći? Jer sam naučen na brzinu, u novinarskoj sam kondiciji i važim za pouzdanog suradnika, jer kod mene nikada nema problema s rokovima.

Nikola Plašć: Koja Vam je najdraža novinarska forma?

Vijest. Gledajte, novinara se ne ocjenjuje po broju objavljenih slova i redaka teksta, nego ga se ocjenjuje kako je nešto prenio. Bitno je u što manje redaka što više reći. Imaš onih šest najvažnijih pitanja i odgovora koje čitatelji trebaju prepoznati, a to su: TKO? ŠTO? GDJE? KADA? KAKO? ZAŠTO?. Ne volim klasične intervjue, primjerice samo pitanja i odgovori. Volim ispričati priču, a ne samo dati odgovore sugovornika.

Karla Bingula: S kojim ste sve poznatim osobama surađivali? Odnosno, tko su bili sve likovi u Vašim novinarskim tekstovima?

Cijela plejada. Od inozemnih, recimo, britanska glumica Vanessa Redgrave, pa velika operna španjolska diva koja je nedavno umrla Montserrat Caballé. U svoje pjevačko vrijeme bila je najljepši i najskuplji sopran svijeta. Imao sam tu čast dočekati je u zagrebačkoj zračnoj luci, na izlazu iz aviona. I prvo što je rekla bilo je: "Drži mi torbu i pokaži mi gdje je zahod!" A ja sam pomislio – pa kako će stati u onaj mali zahod na aerodromu. Jer, bila je vrlo krupna. Iz Hrvatske, sad iz ove srednje i starije generacije, nema onih s kojima nisam surađivao i s kojima nisam u dobrim odnosima. To je cijela niska imena. Ipak, nisam volio Mišu Kovača. Ne kao pjevača, nego kao osobu. U mladim godinama bio je prepotentan, strahovito se pravio važan. Uvijek je imao onaj stav: "Pa tko si ti da sa mnom razgovaraš?!" Mogao bih još dosta o njemu, ali, dobro, doživio je jako veliku popularnost i vidite da čak i danas, kad je star i bolestan, dovoljno je da se pojavi na pozornici, podigne ruku, otvori usta i svi su na nogama.

Vida Srebačić: Koji Vam je najdraži tekst koji ste napisali?

Uh, teško je to reći. Tekstova je bilo jako mnogo. Ja se više vežem za ljude i pamtim ih po tome tko mi je ostavio kakav dojam.

Kristijan Brlić: Vratimo se još malo u početke pisanja. Jeste li već počeli pisati možda u osnovnoj školi?

Ne, tada još nije bilo ovakvih školskih listova, barem ne u mojoj školi. Nije bilo tehnike kakva danas postoji. Aparat za umnožavanje zvao se šapirograf i pisalo se pisaćim strojem na tzv. matrice. Još i danas čuvam svoju prvu pisaću mašinu, Adler, proizvedenu u Njemačkoj, ali imala je sva hrvatska slova.

Matija Mikulec: Koliko ste puta dobili batine zbog objavljenog teksta?

Ha-ha-ha, nijedanput. To što se danas događa s novinarima i profesijom, njihovim premlaćivanjem, nekad je bilo nepojmljivo. Nikad nisam objavljivao nešto što bi smetalo toj osobi o kojoj sam pisao. Ne volim zabijati nos u tuđu intimu, niti volim novinarski senzacionalizam. No, jednom je jedan ljubomorni kolega u tiražnom dnevnom listu objavio vijest s naslovom "Osuđen Željko Slunjski", misleći kako će mi nauditi. Riječ je bila o nekom imenjaku, šverceru s varaždinskog placa.

Veronika Krsnik: Je li Vam urednik ikad odbio objaviti tekst?

Ne! Nikad! No, bila je jedna, recimo, sporna situacija. Urednik je tražio da napišem priču o jednom poznatom pjevaču kako boluje od raka, ali sam to odbio zato što jednostavno nisam želio ulaziti u tu bolnu temu. Mene sugovornik zanima kao osoba, njegovo stvaralaštvo, dobro koje daruje zajednici, a ne ono što ima na jelovniku ili u krevetu.

Karlo Sviben: Odakle inspiracija za pisanje?

Pisanje je strast i ljubav. Bilo je u mojemu životu faza kad bi nastupio umor i onda bih na neko vrijeme prestao pisati. No, obično bi to bilo jako kratko. Motivacija bi se brzo vratila i sve bi krenulo ispočetka. Novinarstvo je, zapravo, zanat – steknete rutinu i nakon toliko godina pisanja ništa vas više ne može iznenaditi.

Paula Sviben: Je li Vas ikad bilo sram postavljati pitanja?

Ne, ali kažem, danas, kada je trend da se u medijima kopa po tuđoj intimi, toga me jednostavno sram i zato takvo što ne radim.

Sebastijan Drofenik Hamzić: Kako dolazite do informacija, imate li svoje izvore?

Ako pratiš taj svoj jedan žanr, kao što je moj, dakle kultura, naravno da imaš svoje izvore. Imam ih u svim kazalištima. Jave mi moji izvori: "Doći će taj, doći će onaj, bit će ono, bit će ovo." I tako… A u Zlataru – na kavi ujutro. Odeš na kavu i čuješ sve što je bilo jučer u gradu. Onda vidiš ima li tu možda nečeg zanimljivog o čemu bi se moglo pisati. Ako ima, pišeš, a ako ne – ne.

Dorijan Habuš: Jeste li ikad sa svojom pričom dospjeli na naslovnicu?

Da, dogodilo se. Na naslovnicama su često bile najave mojih tekstova. No, nekada vam je samo politika bila na naslovnim stranicama. Uopće ne možete medije uspoređivati u početcima mojega pisanja i danas.

Nikola Plašć: Da se ponovno rodite, biste li opet bili novinar?

Bih... Jedino mi je žao što novinarski nisam blizak sa sportom.

Leonardo Rihtarić: Može li se od novinarstva živjeti? Spomenite razlike u zaradi od pisanja – danas i nekad?

Novinarstvo je profesija. Imate svoju mjesečnu plaću, koja je u nekim medijima pristojna, a u nekim, posebice lokalnim, sramotna. Samo, u novinarstvu nemate radno vrijeme. To je razlog zašto ja nisam htio ići ni u jednu klasičnu redakciju. Kada ste u novinarskoj redakciji, dok ste mladi, to je jako privlačno, ali kad si malo stariji, kad osnuješ obitelj, to je onda grozno. Ne znaš kada će ti radno vrijeme početi, ni kada završiti. Imam mnogo kolegica i prijateljica kojima je i brak propao, dobrim dijelom zbog zahtjevnosti novinarske profesije.

Patrik Delija: Usporedite novinarstvo sad i prije nekoliko godina?

Prije vam je sve to vodila jedna politička partija koja je sve to držala pod kontrolom. Urednici su se sami sebe bojali. Govorim o vremenu prije 1990-ih. Novinari i urednici razvijali su svoju autocenzuru. Nitko nije trebao reći kako se nešto ne može objaviti. Svatko je već unaprijed znao što se može objaviti, a što ne. Uspostavom samostalne Hrvatske mediji su demokratizirani. To što vi čitate danas u medijima – tada je bilo nezamislivo. Onda se nije gledao profit, ni naklada. Danas je sve na tržištu. Ako ne prodaš novine, gasiš se.

Leonardo Rihtarić: Jeste li se teško priviknuli na prijelaz s pisaćeg stroja na računalnu tipkovnicu?

Ooo, da! Bilo je to jako, jako teško. Ja sam među zadnjima koji su savladali računalo, ali imate ljude koji još nisu, niti nikada neće.

Kristijan Brlić: Naš projekt zove se "The Media. What next?". Recite nam gdje vidite medije u budućnosti?

Mislim da vi meni možete to bolje reći. Generacija ste koja se rađa s računalima, s mobitelima… Danas potražnja za tiskovinama strahovito opada. Ne znam koliko ste uočili, ali toliko se novina ugasilo baš zato što se sve manje i manje kupuju, a to je vlasnicima donosilo sve manji prihod dok su troškovi i dalje postojali. Bojim se da će tiskani mediji polako nestajati, a da će se razvijati elektronički mediji.

Karla Bingula: Imate li, za kraj, poruku za nas, školske novinare?

Novinarstvo je profesija i ona se uči sve do smrti! Strast koja traži doživotno usavršavanje i jako mnogo čitanja i obogaćivanja rječnika i stilistike.

 


Osnovna škola Ante Kovačića Zlatar