ERASMUS+ U SKLOPU NAŠEGA MEĐUŠKOLSKOG PARTNERSTVA "THE MEDIA. WHAT NEXT?" PETERO UČENIKA NAŠE ŠKOLE BORAVILO JE PET DANA U LITVI

I tako smo naš knjižničar, učitelj iz njemačkoga, Leonardo, Patrik i ja (Paula) krenuli jednoga kišnog prijepodneva školskim kombijem do Međunarodne zračne luke Franjo Tuđman u Zagrebu. Čekanje na aerodromima nikad nije pretjerano zabavno i mogu sa sigurnošću reći da je to bilo jedno potpuno prosječno čekanje aviona. Ali odjednom, u zraku smo. Zagreb – Varšava i već za kojih sat i petnaest minuta, nakon ugodnog druženja s LOT-ovim stjuardesama, već smo na našem odredištu. No, Poljsku smo već dobro uspjeli upoznati prije, pa je naše putovanje ipak trebalo nastaviti. Ovoga puta – Vilnius, Litva. Let je trajao minutu manje od pola sata. Krenuli smo u 16:15, a stigli u Vilnius u 17:44! Fenomenalno, zar ne? Ovdje smo se prvi put susreli s vremenskim zonama. Mali putnici kroz vrijeme. U zračnoj luci u litavskom Vilniusu čekali su nas naši stari prijatelji iz Poljske. Čekali su nas, i to dobra tri sata. No, kada je napokon došao trenutak ponovnog susreta, svi smo se zajedno izgrlili.

I tako je sve počelo. Evo nas, još jedan tjedan u još jednoj novoj zemlji. Mjesto u kojemu smo trebali živjeti sljedećih nekoliko dana zvalo se Giedraičai (čita se Gjedrajče). To je malo naselje s nešto više od 600 stanovnika smješteno nedaleko od Vilniusa. Do tamo smo se vozili kombijem, a mogu reći da je bilo poprilično tijesno, ali nimalo neugodno. Iako smo svi bili umorni od puta i jedva čekali da stignemo u naše privremene krevete, svejedno smo osjećali uzbuđenost zbog tjedna koji je bio pred nama. I kada smo stigli u Giedraičai, susreli smo se ponovno, ili neki prvi put, sa svojim prijateljima iz Litve i pozdravljajući svoje profesore razdvojili se te otišli svatko "svojoj" kući. Čekao nas je novi dan.

Ponedjeljak je bio predviđen za upoznavanje Giedraičaija i okolnih mjesta. U 9 sati svi smo se okupili u školskoj dvorani. Bilo je vrijeme da se učenici i učitelji iz Češke, Slovačke, Poljske i Hrvatske predstave, svaki na svoj način. Mi, učenici iz Hrvatske, predstavili smo svoj najnoviji, jubilarni 60. broj Iskrica, naših školskih novina. Učitelji iz partnerskih škola, sve medijski stručnjaci – jer naš se projekt bavi medijima – nisu mogli doći k sebi vidjevši Zlatarske Iskrice. A tek kad su čuli da su dizajnirane i grafički za tisak pripremljene u školi te da je to napravio jedan učenik! Nakon dobro obavljena posla i razgledanja cijele škole, došlo je vrijeme za upoznavanje s mjestom našeg boravka.

Giedraičai je, kako sam već napomenula, maleno mjesto nedaleko od Vilniusa. No, mogu reći da nas je, bez obzira na veličinu, to mjesto uspjelo očarati ljepotom. Prvo smo imali priliku upoznati se s jezerom koje me, moram priznati, oduševilo. Jezero Kiementas, tako se zove, možda nije najduže jezero u Litvi, a na prvi pogled ipak pomalo podsjeća na rijeku. Već smo si mogli zamišljati kako bi takvo jezero bilo odlično mjesto za druženje i kupanje po ljetu, a za hrabre i po zimi. Zanimljivo je kako malo Giedraičai ima tako dugu povijest. Naime, ime sela spominje se prvi put 1338. godine, kada je Duke Giedrius, prema legendi osnivač Giedraičaija, potpisao dogovor s vitezovima templarima. To znači da povijest seže čak 680 godina unatrag! Dojmila nas se i crkva sv. Bartolomeja apostola iz 15. stoljeća. Sagradio ju je svećenik Józef Giedroyć, a nakon njegove smrti se, prema željama samoga svećenika, njegovo srce ugradilo u zidove crkve. Jezivo, zar ne? Sve u svemu, mogli smo sa sigurnošću reći da je Giedraičai, a i Litva općenito, odlično mjesto za provod sljedećih tjedan dana.

Ukrcavanje u autobus i kretanje prema novom gradu okruženom jezerima, koji također završava na –ai. Molétai. To smo mjesto imali priliku upoznati na odličan način. Podijelili smo se u dvije skupine, a svaka je imala određen broj odredišta koja je trebala pronaći služeći se planom grada te na tim mjestima napraviti zajednički selfie. Imali smo priliku odmoriti se i u gradskom turističkom centru, ali to nije bilo obično odmaranje. Prošli smo cijelu povijest Litve, no ne putem dosadnog predavanja.

Virtualna stvarnost. To je fenomenalna, iako pomalo zastrašujuća stvar. Znate, nije vam svejedno kada vidite požar nekoliko metara kraj sebe. Na svu sreću, nismo ostali zatočeni u srednjem vijeku, ali smo se dobro zabavili igrajući različite igre s tim čudesnim naočalama koje su nas odvele u potpuno novi svijet. No, došlo je vrijeme da se iz virtualne stvarnosti vratimo u onu običnu.

Naše sljedeće odredište bio je toranj, visok 36 metara. Fenomenalna promatračnica. Nakon 214 stuba i razmišljanja je li penjanje na taj toranj bila prava odluka, došli smo do vrha. Visina je, rekli su nam, kao da ste na devetom katu. I mogu kazati, pogled je bio nevjerojatan. Prekrasna je priroda išla u beskonačnost, a samo se nebo obasjavalo na površini jezera. Boje drveća prelijevale su se iz tamne u svijetlozelenu, kao na nekoj skupoj impresionističkoj slici. Sve u svemu, bili smo oduševljeni. No odjednom, kako je sve više ljudi počelo dolaziti do vrha, naš toranj počeo se pomalo tresti. Točnije, vibrirala je platforma i stoga smo se brzo dogovorili da ćemo se oprostiti od predivnog pogleda i vratiti učiteljima koji nas čekaju na normalnoj nadmorskoj visini. Ma, iako imam tek 14 godina, mislim da iz moje perspektive sasvim opravdano, čak i naglas, mogu reći da je zapravo relativno što je normalno. Za kraj našeg izleta – a to je bio tek početak upoznavanja Litve – prošetali smo do dvorca Dubingiai te se nakon toga vratili svojim litavskim obiteljima na toplu večeru, iščekujući utorak. Ah, utorak.  

Prema planu, i u utorak smo se zajedno sastali u školi u 9 ujutro. U ponedjeljak smo bili turisti, razgledali smo znamenitosti – no opet sve povezano na izravni ili neizravni način s medijima – a u utorak je bilo vrijeme da se primimo pravoga posla. S medijskom radionicom krenuli smo odmah po dolasku u školu. Najprije smo se upoznali s našim novim učiteljima s televizije u Vilniusu, a i oni su se pobrinuli da se i mi kao sudionici toga projekta međusobno upoznamo. Tema kojom smo se trebali baviti sljedeća dva dana bile su reklame. Poslije smo počeli učiti o njima, njihovoj izradi itd. Podijelili smo izradu reklame u šest glavnih točaka koje svaka reklama mora ispuniti: subjekt, poruka, radnja, audiovizualne značajke, ciljana publika, učinak. Nakon nekoliko reklama koje smo na taj način razradili i objasnili, postalo je jasno da je izradba reklame mnogo veći posao nego što smo mislili. Nakon ukusnog ručka bilo je vrijeme da i mi sami osmislimo, razradimo i na kraju predstavimo našu reklamu u obliku Instagram-storyja. Podijelili smo se u skupine i nakon što je svatko osmislio svoju temu čija je poveznica morala biti povezana s "globalnim problemima", izabrali smo jednu i primili se posla. To smo radili dio utorka i cijelu srijedu. Kada smo počeli snimati naše reklame, shvatili smo da je prikazati nasilje, globalno zatopljenje ili probleme u društvu među mladima u nekoliko Instagram-storyja – teže nego što smo mislili. Tko će snimati, tko glumiti, kako prikazati zadanu temu i mnoga druga pitanja postavljala su se tijekom našeg rada, a sve je trebalo obaviti u kratkom vremenu. No, unatoč našim povremenim mukama tijekom snimanja, završni rad svake skupine bio je odličan i svi smo bili ponosni jedni na druge. Gledajući reklamu svake skupine vidjeli smo mnogo kreativnosti, različitih ideja te smo sa sigurnošću mogli reći da smo nešto dobro naučili. To je bilo iskustvo koje ćemo svi pamtiti.

Nakon završena posla i ručka u školskoj blagovaonici uslijedilo je nekoliko sati sporta,plesa i zabave. Naučili smo plesati tradicijske litavske plesove, koji su stvarno bili zanimljivi; čak su se i neki učitelji odlučili pridružiti. Igrali smo i razne štafetne igre, a tu se opet dobro pokazao naš timski rad, naše prijateljstvo. Neki su ipak odlučili ostati na klupi, ali naposljetku ipak nisu mogli odoljeti pridružiti nam se na podiju. Ili je to možda bilo zbog neprestanog nagovaranja. Za kraj smo svi zajedno zaplesali dobro poznati limbo. Pitanje tko će proći ispod najniže postavljenoga štapa bila je jedina stvar o kojoj je svatko tada razmišljao. Moglo bi se reći da smo se taj dan poprilično dobro zabavili.

Kao što sam rekla, reklamu smo izrađivali dio utorka, no što smo onda radili ostatak dana? Posjetili smo Litavski etno-kozmološki muzej. Muzej je otvoren 1990. godine, a u njemu smo mogli pronaći sve u vezi s kozmološkim svijetom, odnosno sa Svemirom: od prapovijesnih meteoroloških instrumenata, raznih meteora i meteorita, astronomskih i astroloških kalendara do glazbenih i umjetničkih djela povezanih sa Svemirom. Muzej završava s 45 metara visokom promatračnicom. Ovdje smo se ponovno susreli s predivnim pogledom na jezero i na beskonačne zelene šume. Kako bi samo na tom prostoru bilo lijepo gledati zvijezde?! Sigurno se vide i neki planeti. Pa eto, taj smo muzej posjetili u utorak, a za nas iz Hrvatske ostao je još samo jedan cijeli dan za boravak u Litvi. Četvrtak. Jer, srijedu smo "potrošili" na rad u radionicama i izradu reklama.

Dakle, četvrtak. Već po običaju, svi smo zajedno sjeli u učionicu u 9 sati. Prije uzbudljiva putovanja u glavni grad Litve Vilnius, imali smo mali kreativni zadatak. Svatko od nas dobio je svoju bijelu majicu te smo nakon oslikavanja natpisa "The Media" pustili mašti na volju i obojili naše majice u što god smo htjeli. To nam je bilo super jer je svaka majica bila autentična, kreativna, jednostavno posebna. Nakon završenog posla ostavili smo majice na brigu učiteljici iz likovnog i krenuli na ručak. S ručkom smo požurili jer nas je čekao put u Vilnius. Svim je turistima posjet glavnome gradu uvijek nekako najuzbudljiviji. Najveći grad, najviše znamenitosti, centar cijele države. Stigavši u Vilnius razveselila nas je vijest da imamo organizirano razgledanje turističkim autobusom kroz cijeli grad. Upoznali smo njegove znamenitosti kao što su katedrala sv. Stanislava i Vladislava, crkva sv. Ane, toranj Gediminas, prošli smo pokraj rijeke Neris i vidjeli još mnogo toga što nas je očaralo u tom europskome gradu kulture. Kruna svega bilo je slobodno vrijeme za "pravo" turističko razgledanje, da svatko od nas bolje upozna ono što mu je zapelo za oko. Teško je točno opisati svaki detalj koji smo u Vilniusu primijetili. Tamo smo bili svega nekoliko sati, a da bismo dobili potpun doživljaj, trebali bi nam dani, pa i tjedni. No unatoč kratkom vremenu koje smo tamo proveli, bili smo oduševljeni ulicama i trgovima kroz koje smo prolazili.

No, sve što je lijepo, kratko traje. Možda smo se morali oprostiti od turističkog razgledanja središta Vilniusa, ali smo zato sada mogli provesti dobro vrijeme u trgovačkom centru Akropolisu te se u 20 sati oprostili od Vilniusa i krenuli na put natrag do Giedraičaija. Čekao nas je zadnji dan, iako to još uvijek nismo osjećali.

Prespavali smo zadnju noć u Litvi. Bio je petak. Mi iz Hrvatske već smo u školu dovezli svoje kofere. Imali smo još svega dva sata s našim prijateljima iz Litve. Češke, Poljske i Slovačke. Nakon naslikavanja s našim umjetnički oslikanim majicama i kratkoga kviza došlo je doba da se oprostimo od naših prijatelja. Kada je učiteljica iz Litve objavila da je vrijeme za polazak, svi smo se zagrlili, počeli plakati – jednostavno se nismo htjeli razdvojiti. Da, možda smo se tek nedavno upoznali, možda se nismo sa svima toliko družili. Ali, tih nekoliko dana ipak je nešto značilo; mnogo – a sama pomisao da ove ljude možda više nikad nećemo vidjeti, rastužila nas je.

Ja sam u kombiju, kad smo izišli iz školskog dvorišta na glavnu cestu, zaplakala prva, potom Leonardo koji je ridao valjda dobrih 15-ak minuta. Na kraju je "pukao" i samozatajni Patrik. Iako smo snimili mobitelima i fotoaparatima više od tisuću fotografija, za "vrijeme plakanja" (namjerno sam upotrijebila pogrešnu sintagmu, ali prisjetila sam se neke američke pjesme koju je kod nas prepjevao Mišo), svi su mobiteli bili u džepovima. Suze sam, u dogovoru s Leonardom i Patrikom, prvi put odlučila podijeliti s vama, dragi čitatelji.

Izgleda da ću morati naglo završiti ovu reportažu jer, shvatili ste, oči su mi opet vlažne. Znate onu: "Oči pune suza…". Srca nam ipak nisu bila puna boli, nego sretna. Opet smo postali mali putnici kroz vrijeme. Krenuli smo iz Vilniusa u 13:40, a zrakoplov je sletio u Varšavu u 13:39. Cool, ne?

Paula Sviben, 8.a