Sumnjivo lice

Leonardo Rihtarić, u domaćim ali i poljsko-litavsko-češko-slovačkim krugovima znan kako Riki, zaboravio je da treba dezodorans staviti u kofer koji se predaje prilikom čekiranja na aerodromu jer spada u ono što iz sigurnosnih razloga ne smije u ručnoj prtljazi biti uneseno u zrakoplov. Iako je knjižničar Denis, nas školski koordinator za program Erasmus+ i voditelj našega putovanja u Poljsku to više puta naglasio, Riki je to zaboravio. Kad je shvatio da je sprej ostavio u ruksaku i da s njim neće moći proći kroz sigurnosna vrata, odlučio ga je, po njemu pametno, iskoristiti. Cijela Međunarodna zračna luka Franjo Tuđman zamirisala je po Axeu. Nije Riki špricao po aerodromu, nego po sebi. Djelatnicima na kontroli bilo je sumnjivo to što Riki intenzivno miriši, rekao bi naš narod k'o putujuća parfumerija, i izdvojili su ga na stranu. Ruksak je usmjeren na neku drugu traku, a Rikiju je pristupio neki nabildani zaštitar i cijeloga ga je prepipao. Ništa sporno. To je čovjeku posao – radi sigurnosti svih putnika koji ulaze u zrakoplov – da netko sumnjiv s nečim sumnjivim (čitaj: opasnim) ne uđe u zrakoplov. Rikiju nisu pronašli ništa sumnjivo osim intenzivnog mirisa pa su ga odlučili pregledati na drogu. Naravno, i taj test bio je negativan. Odjednom se stvorio i Rikijev ruksak, čovjek mu je zahvalio, rekao da je sve u redu i da može dalje. No, mi ostali trebali smo još neko vrijeme počekati dok Riki ne dođe k sebi, pokupi sve stvari i drhtavim rukama na traperice navuče remen koji se zbog one željezne kopče mora skinuti jer sve metalno zvoni dok se prolazi kroza sigurnosna vrata.

Neću mlijeko, 'oću kavu

Nakon tri sata čekanja u Varšavi, nastavili smo manjim Embraerom do Rzeszowa. Na tom letu jedna od stjuardesa bila je i stjuardesa koja je bila s nama na letu od Zagreba do Varšave. Prepoznala je nas i s našim knjižničarom razgovarala o tome kamo idemo. Razgovor je bio na engleskom jer smo oba leta išli s poljskom kompanijom LOT. Knjižničar je rekao Rikiju da na letu imamo stjuardesu koja je letjela s nama iz Zagreba. No, Riki je shvatio da je riječ o Hrvatici i, dok je prolazila s kolicima s pićima kraj nas, rekao da želi kavu s mlijekom. Na hrvatskom. Ona to nije shvatila pa mu je natočila samo punu papirnatu čašu mlijeka. Mislila, vjerojatno, dijete želi mlijeko. Riki, ljutit, odmah je na engleskom kazao "coffee with milk" i dobio još i punu papirnatu čašu kave.

Kako su Rikijevi domaćini u dva ujutro pojeli veliku bajaderu

U Tarnobrzeg stigli smo poslije ponoći i u dva ujutro raspakirali se i smjestili kod naših domaćina. Riki je, da isprazni svoj kofer, odmah predao darove koji su njegovi brižljivo pripremili za poljske domaćine. Trinaestogodišnji Arek s roditeljima u dva ujutro odmah je raspakirao paket, izvukao bajaderu i "smazao" to sa svojima.

Zašto sam jedno jutro kasnio u školu

I dok su Riki, Paula, Vida i Patrik bili nekoliko minuta pješice do škole, ja sam bio na selu, nekih 13 kilometara od središta Tarnobrzega i škole u kojoj smo morali biti svako jutro već u 7:30. Rani doručak i spreman za školu izišao sam sa svojim domaćinom Filipom u dvorište. No, kad je njegov tata htio upaliti auto, shvatili su da se akumulator ispraznio. Trebalo im je 20-ak minuta da riješe problem, Srećom, na seoskom gospodarstvu imaju dosta radnih vozila, pa je bilo relativno lako pripomoći akumulatoru da upale automobil.

Kako je Riki išao kupiti pomatku

Rikiju su prvi put u životu ispucale usne. Nije imao labelo pa je odlučio kupiti to u Poljskoj. Pitao je knjižničara smije li do apoteke, odnosno, na poljskom, apteke, koju smo vidjeli blizu škole. Maja, kod koje je bila smještena Paula, rekla je Rikiju da se labelo na poljskom kaže pomatka. Riki se tako hrabro uputio u potragu za pomatkom. Vrativši se, prvo je naš učitelj njemačkoga Andrija shvatio da Riki uopće ne zna kako se koristiti labelom. Maja mu je morala pokazivati korak po korak kako se to koristi, a Riki je spremno pozirao učitelju Andriji koji je odlučio snimiti tutorial o tome za YouTube.

Kako je Patrik završio u ogradi

Igrajući nogomet zadnji dan, dodajem Patriku na drugu. Lopta je išla prema ogradi. On, sa željom da ju dohvati, zabija se u ogradu. Nasreću, bez posljedica. Ja sam tada, dok Patrik ne dođe k sebi, malo Poljacima puštao naše zagorske pjesme: Mjesec maj i Zagorski cug. Pauli Sviben, nekako najozbiljnijoj od svih, nije se ništa zanimljivo ili smiješno dogodilo.

Naš pobožni knjižničar

Išli smo u Tarnobrzegu u crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije. Dočekao nas je fratar. Bili smo među prvima i sa svima se rukovao, a knjižničar ga je pritom i pozdravio, rekavši fratru u bijelom redovničkom habitu: “Hvaljen Isus i Marija!“ Na zaprepaštenje svih nas iz Hrvatske, svećenik je odgovorio jasno i glasno: "Navijeke!" Potom je knjžničara odmah pitao na poljskom: "Czy jesteście z Chorwacji?" Naš gosp. Denis suvereno je odgovorio DA! Poslije nam je rekao kako je pretpostavio da ga je župnik pitao je li iz Hrvatske.

O ovome pssst!

Jedno jutro Riki je nazvao zorom našega knjižničara i rekao da ga boli grlo. Gosp. Denis uzeo je u hotelu u kojemu su boravili svi učitelji, s onog velikog stola na kojemu je bio poslužen buffet doručak, pet paketića meda i žlicu za oboljeloga Rikija kako bi mu med razmutio u čaju. No, Riki je u školi rekao da mu je bolje već nakon prvog čaja s medom, a našega knjižničara pitajte je li žlicu vratio sutradan u hotel. Riki je, iako mu je stvarno bilo bolje, naravno, pojeo i ostale paketiće meda.

Kako moj mobitel nije radio dva dana

Moj domaćin Filip krenuo je u vožnju biciklom po selu, a ja s njim. I, ni manje ni više, Filip je biciklom završio u nekoj grabi s blatnjavom vodom, a ja u želji da mu pomognem – također. Lako za bicikl i odjeću jer njegovi su i meni sve prali, učas sam pomislio. No, tek nakon nekog vremena shvatio sam da nemam mobitel i pronašao ga u toj istoj  grabi. Ispao mi je iz džepa kad sam pao s bicikla, sav se smočio i prestao raditi. Trebalo mu je dva dana da se pošteno osuši i da počne normalno raditi kao i prije.

Kako je Riki polio kavu po aerodromu

U povratku bili smo već u četiri ujutro na aerodromu u Rzeszowu. Još je glavni ulaz u to doba bio zatvoren pa nas je zaštitar, koji nas je slučajno opazio kad je izišao van na "čik-pauzu", ljubazno pustio na sporedni ulaz da se sklonimo s vjetra. I onda je Riki ugledao aparat za kavu. Svrbjele su ga očito poljske zlote i odmah je kupio kavu. Onda je ogladnio. Budući da su njegovi domaćini shvatili da voli i može mnogo pojesti – u maniri brižnih roditelja spakirali su mu za put valjda deset sendviča. Riki je odjednom i ogladnio iako je u dva kod "svojih Poljaka" pojeo ekstrarani doručak. I onda je počeo vaditi iz ruksaka sve sendviče, stavljao ih oko sebe i tako gurnuo papirnatu čašu koja je do vrha bila napunjena kavom i crna fina tekućina razlila se po cijelom malom aerodromu Jasionka u Rzeszowu. Patrik mu je pomogao da obriše pod ubrusima koje su uzeli u zahodu.

Kako je Riki eksirao dva soka od pola litre u šest ujutro

Mi smo se čekirali u Rzeszowu, uzeli ukrcajne propusnice za letove do Varšave i do Zagreba, predali prtljagu. Uslijedio je poziv da krenemo prema izlazu. Naravno, prvo treba proći kroz kontrolu. Knjižničar i učitelj pitaju Rikija ima li što u ruksaku što je na popisu zabranjenih stvari. Nemam, odgovara, i vjerojatno si misli "pustite me na miru." Dolazimo, prolazimo svi. Rikijev ruksak odlazi u neku sporednu traku. Čekamo. Knjižničar provjerava kod Rikija je li se to čeka njegov ruksak. Odgovor je, naravno, da. Gosp. Denis pitao je službenika što se događa i gdje je ruksak. Ruksak se odjednom ukazuje, a zaštitar postavlja pitanje čiji je ruksak. Kad mu je Riki odgovorio da je njegov, zaštitar je zatražio neka ga otvori. Kad ono – u njemu šest boca sokova od pola litre. "Joj, pozabil sam da mi je Arek to del nutra", govori Riki, a knjižničar prevodi na engleski. Pravilo je da u ručnu prtljagu ne smije ići ništa što ima više od deci tekućine, a ovo je šest boca - svaka od pola litre. "Mali, ili popij ili bacamo", vrlo ljubazno rekao je zaštitar. Bilo je šest ujutro. "Naravno da bum spil", odgovorio je Riki, "ne bumo to hitili". Dvije pune boce popio je "na eks", a onda je knjižničar Denis rekao: "Stop, ostalo baci, bit će ti zlo." I uz Rikijev tužan pogled, četiri su plastične boce, pune, očito, ukusnoga soka završile u smeću. Pravila su pravila.

Matija Mikulec, 7.a